Ovu stranicu posvecujemo promisljanju, preispitivanju i predlozima za buduce politike, kao i arhiviranju primera sadasnjih i nedavnih politika plesa. Zelimo da ovaj poduhvat bude zasnovan na javnom i otvorenom dijalogu nezavisne plesne scene i donosilaca odluka u Republici Srbiji kroz dugotrajan zagovaracki proces.
Ovde ćete, za početak, naći svedočanstva o odlukama Ministarstva kulture i informisanja iz maja 2016. godine i o protestu i reakcijama nezavisne plesne scene i Udrženja baletskih i Udruženja dramskih umetnika, kao i tekstove koreografa i autora Dušana Murića i Igora Koruge.
This page is dedicated to reflection, re-questioning and proposals for future policies, as well as to archiving examples of actual and recent policies for dance. We want that this endeavor gets its basis in public and open dialogue between the independent dance scene and decision-makers in the Republic of Serbia through a long-term advocacy process.
For a start, here You can find testimonies of the Ministry of culture and information's decisions from May 2016 and of the protest and reactions of the independent dance scene.
if you would like to contribute more with topics and information, please contact us on station.info@gmail.com
ako želite da doprinestete u diskusiji i podelite informacije, molimo kontaktirajte nas putem e maila station.info@gmail.com
Beograd, 16. maj 2016.
SAOPŠTENJE ZA MEDIJE PREDSTAVNIKA PLESNE SCENE
U SRBIJI
povodom rezultata Konkursa za finansiranje i sufinansiranje
projekata iz oblasti savremenog staralaštva u Republici Srbiji u 2016. godini
U ime dole potpisanih organizacija i umetnika, aktera savremene plesne
scene u Srbiji, izražavamo veliku zabrinutost zbog načina na koji Ministarstvo
kulture i informisanja, putem odabrane komisije
za umetničku igru, tretira ovu umetničku oblast, i zahtevamo da se Konkurs
za finansiranje i sufinanisranje projekata u oblasti scenskog stvaralaštva i
interpretacije – umetnička igra za 2016. godinu – poništi.
Naime, rezultati
rada komisije za oblast umetničke igre pokazali su nerazumevanje i nepoznavanje
aktera plesne scene i njihovih rezultata u domaćim i međunarodnim okvirima. To
nije iznenađenje jer dva od tri člana komisije nemaju nikakvo obrazovanje
relevantno za oblast plesa, nisu se teorijski niti praktično bavili plesom ili
plesnim teatrom i nisu profesionalno pratili domaću plesnu produkciju, a nijedan
od tri člana komisije nije stručan za oblast savremenog plesa.
Odlukom komisije svi domaći koreografi lišeni su mogućnosti i prava na
rad jer njih 99% nije podržano. Jedina domaća plesna kompanija koja radi u
okrilju institucije kulture, Bitef dens kompanija, nije podržana ni za jedan
svoj umetnički projekat. Niko van Beograda, osim jedne organizacije iz Pančeva,
nije dobio podršku.
Pitamo Ministarstvo kulture i informisanja i njegovu komisiju za
umetničku igru:
- Da
li ste svesno ili slučajno zanemarili i poništili rad sada već tri generacije
koreografa i plesača koji poslednjih 25 godina ulažu sopstveni rad u razvoj
domaće plesne scene i predstavljanje kulture Srbije širom sveta?
- Da
li smatrate da Ministarstvo ne treba da podržava nezavisne plesne autore koji
su stvorili nezavisnu plesnu i kulturnu scenu u Srbiji?
-
Da
li mislite da domaća plesna scena može da postoji bez domaćih umetnika i
njihovih radova? Ili vam je cilj da ovo što postoji ugasite?
- Da
li zastupate razvojnu kulturnu politiku koja je senzibilisana za nova umetnička
polja, eksperimente i podršku mladim umetnicima, ili onu retrogradnu,
hijerarhizovanu i usmerenu na podsticanje kulture da pređe na tržište? Da li
poručujete da svi oni koje ova scena obrazuje za ples treba da budu samo
konzumenti – ako uopšte imaju novca za preskupe festivalske karte?
- I
da li verujtete da je davanje gotovo polovine ukupnog budžeta namenjenog plesu
jednom privatnom, profitabilnom i korporacijski podržanom festivalu, nešto što
treba da radi jedno Ministarsvo kulture?
Mi svi dole potpisani ostajemo otvoreni za razgovor i dalje debate na
teme koje smo otvorili. Nadamo se da će Ministarstvo kulture i informisanja
postupiti profesionalno i odgovorno tako što neće ignorisati ova pitanja, već
stupiti u dijalog sa svim zainteresovanim stranama i opovrgnuti poruku koju nam
šalju rezultati ovogodišnjeg konkursa.
Podsećamo da plesna scena radi u sve težim uslovima, da ni Beograd niti
Srbija nemaju nijednu javnu instituciju koja se sistemski bavi savremenim plesom,
a da se sve druge neprofitne inicijative sasecaju i obeshrabruju odlukama poput
ove koju je donela aktuelna komisija za umetničku igru.
Ostajemo otvoreni i za predstavljanje svih rezultata i dometa koje su
ostvarile naše organizacije i naši umetnici na međunarodnoj sceni, ali i u
obezbeđivanju uslova rada kod kuće, što je očigledno nepoznato komisiji
Ministarstva.
Stanica Servis za savremeni
ples
Bitef dens kompanija
Profesionalno udruženje
baletskih igrača Srbije
Beogradska sekcija
Medjunarodnog saveta za igru CID-UNESKO
Novosadska sekcija Međunarodnog saveta za igru CID- UNESCO
ERGstatus
Ister teatar
Mimart
Perpetuum Dance
Praktikabl -
Platforma za savremenu umetnost i kulturu
DAH Teatar
ASITEŽ Srbija
Časopis za umetničku igru
Orhestra
STEPART časopis
Grupa Hajde da....
Hop.La!
Cirkusfera
Plavo pozorište
POD Teatar
Ana Dubljević
Marko Milić
Isidora Stanišić
Dalija Aćin Thelander
Dragana Bulut
Aleksandar Ilić
Igor Koruga
Dušan Murić
Bojana Mladenović
Andjelija Todorović
Sаša
Asentić
Jelena Kajgo
Marijana Cvetković
Nela Antonović
Ivana Milovanović
Jovan Bukovala
Frosina Dimovska
Sara Tošić
Jelena Alempijević
Ana Ignjatović Zagorac
Boris Čakširan
Jovana Rakić
Ksenija Đurović
Sanja Krsmanović Tasić
Olivera Kovačević Crnjanski
Diana Kržanić Tepavac
Aleksandra Ketig
Svetlana Đurović
Miona Petrović
Marko Pejović
Ana Vujanović
Dragana Alfirević
Bojan Đorđev
Bojana Cvejić
Miloš Sofrenović
Branka Zgonjanin
Irena Ristić
Aleksandra Bjelajac
Natasa Schmelz
Ranko Lasica
Reakcija
na rezultate Konkursa za finansiranje i sufinansiranje
projekata iz oblasti scenskog stvaralaštva i interpretacije – umetnička igra
Udružnje
baletskih umetnika Srbije sa žaljenjem i zabrinutošću konstatuje da su
rezultati ovogodišnjeg Konkursa
za finansiranje i sufinansiranje projekata iz oblasti scenskog stvaralaštva i
interpretacije – umetnička igra krajnje nepovoljni za razvoj plesne scene,
umetničke igre i domaće produkcije. Cilj ove vrste konkursa bi trebao da bude
podstrek za domaće stvaralaštvo - unapređenje, podrška, razvoj, nove
produkcije, sa ozbiljnim ulaganjem u budućnost
umetničke igre na našim prostorima. S obzirom da to izostaje odlukom
komisije, budućnost naše plesne scene se ozbiljno dovodi u pitanje. Na
ovogodišnjem konkursu nisu prošli umetnici koji su samostalno ili preko
instituciija aplicirali za sredstva kod Ministarstva kulture i informisanja RS,
a koji su osim na domaćem prostoru potvrđeni , priznati i višestruko
nagrađivani i van granica naše zemlje. Ovakvim postupcija bićemo dovedeni do
potpunog gašenja domaćeg stvaralaštva.
Komisija je raspolagala sredstvima koja su dovoljna da se ozbiljno
implementiraju u domaće stvaralaštvo, u podizanje nivoa, edukaciju,
unapređenje. A odlukom komisije gotovo svi domaći koreografi lišeni su
mogućnosti i prava na rad.
Neophodno je
da to uvidi i resorno ministarstvo i njegove komisije. Naglašavamo da je ovakav
akt posledica neimanja jasne kulturne politike i izostanak strategije razvoja
kulturne i plesne scene, koji će nas ukoliko se obvako nastavi odvesti u
kolonizaciju kulture, umesto očuvanja i daljeg razvoja.
Ovim pismom
UBUS daje podršku domaćim stvaraocima i opire se gašenju srpske plesne
produkcije i domaće svremene i nezavisne scene. Ukoliko je neophodno preduzeće
se pravne mere da se ovakva situacija zaustavi.
Udruženje
baletskih umetnika Srbije
O brisanju jedne (plesne) istorije….
Ovaj tekst
napisan je kao reagovanje na plesnu kritiku ,,Veliki i mali", Ivanke
Lukateli, objavljen u dnevnim novinama Politika 14.06.2016. Tekst je prvobitno
poslat redakciji Politike u zakonskom roku, ali je integralna verzija odbijena uz
obrazloženje da je predugačka sa predlogom objavljivanja u drugoj rubrici jer
autor (reagovanja) nije oslovljen u tekstu I. Lukatelli.
Kao i u dosadašnjim
višedecenijski nipodaštavajućim odnosima prema nezavisnoj plesnoj sceni,
primabalerina i baletska pedagoškinja Ivanka Lukateli ponovo je demonstrirala
svoju kompetentnost za govor mržnje (kritika ,,Veliki i mali”, Politika
14.06.2016). Lukateli svoju kritičku prozivku scene lokalnog savremenog plesa
zasniva na argumentu da njeni akteri ne opravdavaju sredstva koja im se
dodeljuju iz zajedničkog državnog budžeta. Zato misli da ne treba dovoditi u
pitanje ovogodišnje rezultate konkursa za finansiranje i sufinansiranje
projekata savremenog stvaralaštva u oblasti umetničke igre Ministarstva
kulture, za koje je kao članica komisije zaslužna.
Kroz
svoju kolumnu Lukateli imenuje (lokalne) prakse savremenog plesa netačnim i
nejasnim terminima - npr. ’savremeni balet’ ili ‘poluamaterska scena savremenog
pokreta’. Time javno umanjuje vrednost kvaliteta ovakvih praksi, implicirajući
baletski pokret kao “osnovno igračko iskustvo i znanje”, što dalje znači da ove
prakse ne ostvaruju taj “nedostižni” estetski izraz i fizičku disciplinovanost
i virtuoznost klasične igre. Ali kako bi i mogle to da ostvare kada su kao
samostalna umetnička disciplina bazirane na vrednostima, tehnikama, poetici i
estetici, suprotnim ideologiji baleta?
U
enciklopediji ,,Istorija umetnosti XX veka u Srbiji” iz 2010. godine, pojmovi
‘ples’ i ‘igra’ se izjednačavaju, ali ne i pojmovi ‘ples/igra’ i ‘balet’.
Savremeni ples obeležava se na istorijskom, društveno-političkom,
disciplinarnom i konceptualnom nivou kao skup umetničkih plesnih praksi, koje
se u istoriji umetnosti (zapadnjačkog društva) određuju pre u odnosu na
nastanak savremene i postmoderne umetnosti (1960ih i 1970ih), a manje u odnosu
na istorijske kategorije baleta. Koreni ovih praksi delimično se istorijski
nadovezuju na telesne pokrete baleta i modernog plesa. Ali, one problematizuju
i napuštaju balet u suočenju sa drugim umetničkim i kulturnim praksama, koje su
do danas na različite načine istraživale medijum tela: modernog plesa,
neoavangardnog pozorišta, postdramskog plesa i pozorišta, umetnosti
performansa, hepeninga, pozorišne antropologije, plesnog teatra (Tanztheater),
Buto plesa, Kabuki plesa itd. U mnoštvu različitih umetničko-disciplinarnih
uticaja na promišljanje tela i pokreta, umetnik/koreograf je viđen kao interventni
društveni subjekat. Funkcija njegovog stvaralaštva nije samo da izrazi sebe
(svoju dubinu) već i da utiče na vrednosne, ideološke i druge dominantne
sisteme koje prepoznaje u kontekstu u kome stvara, odnosno u koji interveniše.
Umesto klasičnog viđenja koreografije kao čina ,,pisanja koje prati govor tela”
(kao što pisanje prati izgovorenu reč), savremena koreografija teži ka
,,pisanju koje predhodi plesanju”. Uz pisanje pokreta, misli, iskustva ili
afekta kroz ples, savremeni koreografski jezik uključuje i kritičko
propitivanje pretpostavki, pravila i vrednosti koje usmeravaju/određuju samo
koreografsko pisanje. Estetsko (čulno, lepo) stoga
nije jedini kriterijum vrednovanja i koreografisanja savremene plesne umetnosti
već je i: političko, kritičko, tehničko, pornografsko, psihoanalitičko, etičko,
ekonomsko, feminističko itd.
Imenujući ga
‘savremenim baletom’ i poredeći sa klasičnim, Lukateli u kritici
neopravdano i kolonizatorski podvodi savremeni ples pod balet kao
umetničku disciplinu. Upravo zato što je tokom svoje karijere imala dodira sa
lokalnim praksama neoavangardnog teatra i koreodrame, ovakvi postupci potvrđuju
da njena kritična kompetentnost na žalost izostaje, i pretače se u ilustraciju
ličnih negativnih stavova prema savremenom plesu kao igračkoj disciplini.
Ovakav
odnos Ivanke Lukateli prema savremenom plesu vidljiv je i u radu ovogodišnje Komisije Ministarstva kulture za umetničku igru uz još dva člana (Vlada
Dekić, Ana Martinoli) koji se niti bave savremenim plesom, niti su
profesionalno pratili domaću plesnu produkciju. Komisija je dodelila više od
polovine ukupnih finansijskih sredstava Beogradskom festivalu igre (BFI), a
skoro ni jedan samostalni koreograf savremene plesne scene nije dobio sredstva
za svoje autorske produkcije. Time je umetnicima (od tri generacije igrača i
koreografa) jasno poručeno: vi i vaš rad ne postojite, već samo institucije
kulture. Veliko poštovanje BFI i zaslužuje, što neosporno ima od strane
nezavisne savremene plesne scene, jer dovodi svetska imena i kompanije iz
klasičnog i savremenog baleta i senzibiliše domaću publiku za takvu vrstu
umetničke igre. Ali ostaje upitno zbog čega Lukateli (i kao kolumnistkinja i
kao članica Komisije) uzima strane plesne produkcije zastupljene na programu
BFI kao referencu za ,,pravi kvalitet” i kriterijum za finansijsku podršku
projekata lokalne plesne scene, kada su uslovi pod kojima radi npr. nezavisna
savremena plesna scena (nedostatak adekvatne edukacije, infrastrukture,
kontinuiranog i adekvatnog finansiranja itd) neuporedivi sa uslovima u kojima
rade koreografi i kompanije koji dolaze na BFI? Očigledno da u očima
ovogodišnje komisije (a i samog) Ministarstva kulture lokalna plesna scena ne
ispunjava kriterijume profitabilne tržišne logike, koju podržani festival
neguje. Znači li to da su profitabilnost i monopolske kapitalističke kulturne politike
jedine ,,prave” reprezentativne odlike naše nacionalne kulture i umetnosti
danas?
To su pitanja na koje ministar
kulture i dalje odbija da odgovori, a koje Ivanka Lukateli u svojoj kritici
vešto zaobilazi. Kao što prećutkuje i niz javno ustanovljenih prekršaja
zakonskih odredbi učinjenih tokom ovog konkursa. Od probijanja zakonski
uređenih rokova o objavljivanju konkursa u odnosu prema usvajanju državnog
budžeta za ovu godinu, do raspisivanja konkursa pod jednim a zaključivanja pod
odredbama drugog, izmenjenog Zakona o kulturi. Dovoljno je i da se pročita
izveštaj o radu Komisije u kojem uz gomilu nerazumljivih objašnjenja o kriterijumima za odabir
projekata, postoje i nepravilnosti u osnovnim matematičkim operacijma sabiranja
i deljenja prilikom bodovanja projekata koji su podneti na konkursu. A posebno treba obratiti
pažnju i na visok stepen sukoba interesa u kojem Komisija recimo dodeljuje
12.000.000 rsd BFI koji zastupa Aja Jung - takođe članica UO folklornog
ansambla narodnih igara i pesama Srbije ,,Kolo”, koji vodi Vlada Dekić -
predsednik Komisije. Ujedno se dodelilo i 500.000 rsd za savremenu plesnu
produkciju ,,Stranac", koju će kao koproducenti raditi Nacionalna
fondacija za umetničku igru (čiji je upravitelj Aja Jung, i u kojoj Lukateli
radi kao baletska pedagoškinja) i Fondacija Hartefakt (čiji je član UO Ana
Martinoli). U izveštaju Komisije stoji da se Dekić izuzeo iz razmatranja o
projektima Nacionalne fondacije za igru što je, iako ‘na papiru’ etički
legitimno, ostavilo veoma lep prostor ostalim dvema članicama i bliskim
saradnicama Fondacije i BFI da preraspodele sredstva zajedničkog budžeta u
interesu ovih ustanova/institucija.
Zato treba upitati javno Ivanku
Lukateli na koji način misli da lokalna savremena plesna scena može da postigne
umetnički napredak i tzv. ,,viši, BFI nivo”, kada se upravo ovakvim kulturnim
politikama, zloupotrebom medija i obmanjivanjem javnosti onemogućava njen
razvoj?
Poražavajuće je da akteri lokalne
savremene plesne scene, ujedno i relevantni akteri na internacionalnoj
umetničkoj sceni - od kojih neki sarađuju sa najpoznatijim svetskim
koreografima, neki su nagrađivani prestižnim nagradama, fondovima,
stipendijama, neki su se školovali u inostranim umetničkim akademijama, neki
upravljaju priznatim plesnim Akademijama itd - još uvek ostaju ocenjeni kao
nereprezentativni za srpsku kulturu. Paradoksalno je da vidljivost praksi
domaće nezavisne plesne scene i dalje biva veća u jednom npr. francuskom,
švedskom, nemačkom, japanskom ili meksičkom nacionalnom plesnom centru ili
pozorištu, nego u našem nacionalnom kontekstu. Skandalozno je da još uvek imamo
,,naručene” aktere institucionalne baletske scene, koji decenijama sede u
komisijama javnih institucija kulture i doslovno brišu iz lokalne istorije
plesa postojanje umetničko-kulturološkog kapitala nezavisne plesne scene, u
čije održanje kontinuirano ulaže svaki od njenih aktera (samostalno i
kolektivno). DOKLE će brisanje drugih oko sebe biti jedino legitimno sredstvo
profesionalne identifikacije, međuljudske komunikacije, političke argumentacije
i društveno-kulturološke verifikacije?
Igor Koruga
Stanica
Servis za savremeni ples
Master koreografije
i solo/ples/autorstva, Univerzitet umetnosti Berlin
Master
antropologije, Filozofski fakultet u Beogradu
Primabalerino
gospođo Lukateli,
bavimo se različitim
umetnostima. Stavljeni smo u isti red pred državni sef jer nas tako 'vide'.
Slepilu svakako pomaže zabuna oko sintagme savremeni
ples, ali izgleda da se nijedan kulturbirokrata nije potrudio da se
obavesti i razume razvoj, u 21. veku, onoga što se poslednjih decenija 20. veka
u Evropi konstituisalo kao contemporary
dance. Iz svega što ste napisali zaključujem da niste ni Vi.
Poštujem ljude
koji godinama, svaki dan, uz litre znoja, gule kožu i patike da bi izvodili
zadivljujuće bravure telom. Ali mene ta vrsta rada i kretanja nikad nije
zanimala (sem fenomenološki). Ja sam telo. Uživam da se krećem. Ali ne po
kanonima proizvodnje. U mom 'radu' nije previše bitno da li su ruka ili noga
postavljene u skladu sa estetskim smernicama, više me interesuje gde je
postavljena glava.
Pozivam Vas na
Kondenz 2016., na kome će moje velemrdanstvo Savremeni Dušan izvesti
„Razmišljanja jednog običnog srpskog neoliberalnog vola“, a svakako biće i
drugih Savremenih Imena koja će se potruditi da se mrdaju s razumevanjem, jer
„u savremenom se može lako istraživati, ne zahteva veliki napor...“. Ili je to
samo meni tako?
Nemam ništa
protiv da me smatrate polueksperimentalnim poluamaterom (i dozvolite da dodam
još za sebe da sam i poluuspešni neradnik), ali imam vrlo protiv da takvim
smatrate druge autore koji deluju u Stanici, kao i druge aktere savremene
scene, znajući koliko truda i znanja ulažu u realizaciju svojih ideja.
Kad god čujem reč kultura, mašim se za
novčanik
Davanje 60 posto
budžeta namenjenog plesnoj umetnosti, uvozniku kulture, domaćoj preduzetnici u
kulturi Aji Jung, je ’školski’ primer neokolonijalnih kulturnih politika, i
bezočno ulaganje u korporativne simulacije smisla umetnosti.
Stanica i drugi
akteri plesne scene podneli su tužbu protiv Ministarstva kulture.
Na Festivalu
koreografskih minijatura učestvovao sam sa koreografijom „Privatno kretanje“
(izvodeći je sa igračicom Jelenom Bulatović) dobivši nekolike nagrade. Na kraju
minijature pevam pesmicu "Ringe ringe raja, došla tetka Aja, pa pojela
jaja, jedno jaje muć, a mi deca: ćut!". Nakon dodele nagrada saznao sam da
je preduzetnik u kulturi, Aja Jung, na koju se pesmica odnosila, bila u publici
(kakvo neočekivano i prijatno iznenađenje) u društvu gospođe Lukateli, i da je
nakon moje pesmice ustala i otišla.
Gospođa Lukateli
je bila član komisije za plesno stvaralaštvo na konkursu Ministarstva kulture i
informisanja. Ajin festival (na kome učestvuju isključivo strani autori) na tom
konkursu dobija nesrazmerno veliki novac u odnosu na druge aktere plesne scene.
Kad gospođa Lukateli govori o 'opravdanosti odluke Ministarstva kulture', ona u
stvari kaže da je ona lično donela dobru odluku.
Zatim, na osnovu
tri minijature domaćih autora na festivalu, od kojih su drugo dvoje na početku
karijere, gospođa primabalerina zaključuje da u oblasti koju ne poznaje dovoljno,
zaista nema ničeg vrednog što bi zavređivalo podršku Ministarstva, to jest
njenu, i tako njen tautološki tekst donosi presudu da Beogradski festival igre
jeste veliki (grebator o sef), a da smo mi ostali mali (grebatori).
Dušan Murić
Autor i izvođač savremenih izvođačkih umetnosti