ZA NOVE POLITIKE PLESA



Ovu stranicu posvecujemo promisljanju, preispitivanju i predlozima za buduce politike, kao i arhiviranju primera sadasnjih i nedavnih politika plesa. Zelimo da ovaj poduhvat bude zasnovan na javnom i otvorenom dijalogu nezavisne plesne scene i donosilaca odluka u Republici Srbiji kroz dugotrajan zagovaracki proces.

Ovde ćete, za početak, naći svedočanstva o odlukama Ministarstva kulture i informisanja iz maja 2016. godine i o protestu i reakcijama nezavisne plesne scene i Udrženja baletskih i Udruženja dramskih umetnika, kao i tekstove koreografa i autora Dušana Murića i Igora Koruge.

This page is dedicated to reflection, re-questioning and proposals for future policies, as well as to archiving examples of actual and recent policies for dance. We want that this endeavor gets its basis in public and open dialogue between the independent dance scene and decision-makers in the Republic of Serbia through a long-term advocacy process.

For a start, here You can find  testimonies of the Ministry of culture and information's decisions from May 2016 and of the protest and reactions of the independent dance scene.

if you would like to contribute more with topics and information, please contact us on station.info@gmail.com  
ako želite da doprinestete u diskusiji i podelite informacije, molimo kontaktirajte nas putem e maila station.info@gmail.com



























Beograd, 16. maj 2016.


SAOPŠTENJE ZA MEDIJE PREDSTAVNIKA PLESNE SCENE U SRBIJI

povodom rezultata Konkursa za finansiranje i sufinansiranje projekata iz oblasti savremenog staralaštva u Republici Srbiji u 2016. godini

U ime dole potpisanih organizacija i umetnika, aktera savremene plesne scene u Srbiji, izražavamo veliku zabrinutost zbog načina na koji Ministarstvo kulture i informisanja, putem odabrane komisije za umetničku igru, tretira ovu umetničku oblast, i zahtevamo da se Konkurs za finansiranje i sufinanisranje projekata u oblasti scenskog stvaralaštva i interpretacije – umetnička igra za 2016. godinu – poništi.
Naime, rezultati rada komisije za oblast umetničke igre pokazali su nerazumevanje i nepoznavanje aktera plesne scene i njihovih rezultata u domaćim i međunarodnim okvirima. To nije iznenađenje jer dva od tri člana komisije nemaju nikakvo obrazovanje relevantno za oblast plesa, nisu se teorijski niti praktično bavili plesom ili plesnim teatrom i nisu profesionalno pratili domaću plesnu produkciju, a nijedan od tri člana komisije nije stručan za oblast savremenog plesa.
Odlukom komisije svi domaći koreografi lišeni su mogućnosti i prava na rad jer njih 99% nije podržano. Jedina domaća plesna kompanija koja radi u okrilju institucije kulture, Bitef dens kompanija, nije podržana ni za jedan svoj umetnički projekat. Niko van Beograda, osim jedne organizacije iz Pančeva, nije dobio podršku.
Pitamo Ministarstvo kulture i informisanja i njegovu komisiju za umetničku igru:
-       Da li ste svesno ili slučajno zanemarili i poništili rad sada već tri generacije koreografa i plesača koji poslednjih 25 godina ulažu sopstveni rad u razvoj domaće plesne scene i predstavljanje kulture Srbije širom sveta?
-   Da li smatrate da Ministarstvo ne treba da podržava nezavisne plesne autore koji su stvorili nezavisnu plesnu i kulturnu scenu u Srbiji?
-        Da li mislite da domaća plesna scena može da postoji bez domaćih umetnika i njihovih radova? Ili vam je cilj da ovo što postoji ugasite?
-  Da li zastupate razvojnu kulturnu politiku koja je senzibilisana za nova umetnička polja, eksperimente i podršku mladim umetnicima, ili onu retrogradnu, hijerarhizovanu i usmerenu na podsticanje kulture da pređe na tržište? Da li poručujete da svi oni koje ova scena obrazuje za ples treba da budu samo konzumenti – ako uopšte imaju novca za preskupe festivalske karte?
-   I da li verujtete da je davanje gotovo polovine ukupnog budžeta namenjenog plesu jednom privatnom, profitabilnom i korporacijski podržanom festivalu, nešto što treba da radi jedno Ministarsvo kulture?
Mi svi dole potpisani ostajemo otvoreni za razgovor i dalje debate na teme koje smo otvorili. Nadamo se da će Ministarstvo kulture i informisanja postupiti profesionalno i odgovorno tako što neće ignorisati ova pitanja, već stupiti u dijalog sa svim zainteresovanim stranama i opovrgnuti poruku koju nam šalju rezultati ovogodišnjeg konkursa.
Podsećamo da plesna scena radi u sve težim uslovima, da ni Beograd niti Srbija nemaju nijednu javnu instituciju koja se sistemski bavi savremenim plesom, a da se sve druge neprofitne inicijative sasecaju i obeshrabruju odlukama poput ove koju je donela aktuelna komisija za umetničku igru.
Ostajemo otvoreni i za predstavljanje svih rezultata i dometa koje su ostvarile naše organizacije i naši umetnici na međunarodnoj sceni, ali i u obezbeđivanju uslova rada kod kuće, što je očigledno nepoznato komisiji Ministarstva.

Stanica Servis za savremeni ples
Bitef dens kompanija
Profesionalno udruženje baletskih igrača Srbije
Beogradska sekcija Medjunarodnog saveta za igru CID-UNESKO
Novosadska sekcija Međunarodnog saveta za igru CID- UNESCO
ERGstatus
Ister teatar
Mimart
Perpetuum Dance
Praktikabl - Platforma za savremenu umetnost i kulturu
DAH Teatar
ASITEŽ Srbija
Časopis za umetničku igru Orhestra
STEPART časopis
Grupa Hajde da....
Hop.La!
Cirkusfera
Plavo pozorište
POD Teatar
Ana Dubljević
Marko Milić
Isidora Stanišić
Dalija Aćin Thelander
Dragana Bulut
Aleksandar Ilić
Igor Koruga
Dušan Murić
Bojana Mladenović
Andjelija Todorović
Sаša Asentić
Jelena Kajgo
Marijana Cvetković
Nela Antonović
Ivana Milovanović
Jovan Bukovala
Frosina Dimovska
Sara Tošić
Jelena Alempijević
Ana Ignjatović Zagorac
Boris Čakširan
Jovana Rakić
Ksenija Đurović
Sanja Krsmanović Tasić
Olivera Kovačević Crnjanski
Diana Kržanić Tepavac
Aleksandra Ketig
Svetlana Đurović
Miona Petrović
Marko Pejović
Ana Vujanović
Dragana Alfirević
Bojan Đorđev
Bojana Cvejić
Miloš Sofrenović
Branka Zgonjanin
Irena Ristić
Aleksandra Bjelajac
Natasa Schmelz
Ranko Lasica





Reakcija


na rezultate Konkursa za finansiranje i sufinansiranje projekata iz oblasti scenskog stvaralaštva i interpretacije – umetnička igra


Udružnje baletskih umetnika Srbije sa žaljenjem i zabrinutošću konstatuje da su rezultati ovogodišnjeg Konkursa za finansiranje i sufinansiranje projekata iz oblasti scenskog stvaralaštva i interpretacije – umetnička igra krajnje nepovoljni za razvoj plesne scene, umetničke igre i domaće produkcije. Cilj ove vrste konkursa bi trebao da bude podstrek za domaće stvaralaštvo - unapređenje, podrška, razvoj, nove produkcije, sa ozbiljnim ulaganjem u budućnost  umetničke igre na našim prostorima. S obzirom da to izostaje odlukom komisije, budućnost naše plesne scene se ozbiljno dovodi u pitanje. Na ovogodišnjem konkursu nisu prošli umetnici koji su samostalno ili preko instituciija aplicirali za sredstva kod Ministarstva kulture i informisanja RS, a koji su osim na domaćem prostoru potvrđeni , priznati i višestruko nagrađivani i van granica naše zemlje. Ovakvim postupcija bićemo dovedeni do potpunog  gašenja domaćeg stvaralaštva. Komisija je raspolagala sredstvima koja su dovoljna da se ozbiljno implementiraju u domaće stvaralaštvo, u podizanje nivoa, edukaciju, unapređenje. A odlukom komisije gotovo svi domaći koreografi lišeni su mogućnosti i prava na rad.
Neophodno je da to uvidi i resorno ministarstvo i njegove komisije. Naglašavamo da je ovakav akt posledica neimanja jasne kulturne politike i izostanak strategije razvoja kulturne i plesne scene, koji će nas ukoliko se obvako nastavi odvesti u kolonizaciju kulture, umesto očuvanja i daljeg razvoja.
Ovim pismom UBUS daje podršku domaćim stvaraocima i opire se gašenju srpske plesne produkcije i domaće svremene i nezavisne scene. Ukoliko je neophodno preduzeće se pravne mere da se ovakva situacija zaustavi.

Udruženje baletskih umetnika Srbije








O brisanju jedne (plesne) istorije….

Ovaj tekst napisan je kao reagovanje na plesnu kritiku ,,Veliki i mali", Ivanke Lukateli, objavljen u dnevnim novinama Politika 14.06.2016. Tekst je prvobitno poslat redakciji Politike u zakonskom roku, ali je integralna verzija odbijena uz obrazloženje da je predugačka sa predlogom objavljivanja u drugoj rubrici jer autor (reagovanja) nije oslovljen u tekstu I. Lukatelli.


            Kao i u dosadašnjim višedecenijski nipodaštavajućim odnosima prema nezavisnoj plesnoj sceni, primabalerina i baletska pedagoškinja Ivanka Lukateli ponovo je demonstrirala svoju kompetentnost za govor mržnje (kritika ,,Veliki i mali”, Politika 14.06.2016). Lukateli svoju kritičku prozivku scene lokalnog savremenog plesa zasniva na argumentu da njeni akteri ne opravdavaju sredstva koja im se dodeljuju iz zajedničkog državnog budžeta. Zato misli da ne treba dovoditi u pitanje ovogodišnje rezultate konkursa za finansiranje i sufinansiranje projekata savremenog stvaralaštva u oblasti umetničke igre Ministarstva kulture, za koje je kao članica komisije zaslužna.
            Kroz svoju kolumnu Lukateli imenuje (lokalne) prakse savremenog plesa netačnim i nejasnim terminima - npr. ’savremeni balet’ ili ‘poluamaterska scena savremenog pokreta’. Time javno umanjuje vrednost kvaliteta ovakvih praksi, implicirajući baletski pokret kao “osnovno igračko iskustvo i znanje”, što dalje znači da ove prakse ne ostvaruju taj “nedostižni” estetski izraz i fizičku disciplinovanost i virtuoznost klasične igre. Ali kako bi i mogle to da ostvare kada su kao samostalna umetnička disciplina bazirane na vrednostima, tehnikama, poetici i estetici, suprotnim ideologiji baleta?
            U enciklopediji ,,Istorija umetnosti XX veka u Srbiji” iz 2010. godine, pojmovi ‘ples’ i ‘igra’ se izjednačavaju, ali ne i pojmovi ‘ples/igra’ i ‘balet’. Savremeni ples obeležava se na istorijskom, društveno-političkom, disciplinarnom i konceptualnom nivou kao skup umetničkih plesnih praksi, koje se u istoriji umetnosti (zapadnjačkog društva) određuju pre u odnosu na nastanak savremene i postmoderne umetnosti (1960ih i 1970ih), a manje u odnosu na istorijske kategorije baleta. Koreni ovih praksi delimično se istorijski nadovezuju na telesne pokrete baleta i modernog plesa. Ali, one problematizuju i napuštaju balet u suočenju sa drugim umetničkim i kulturnim praksama, koje su do danas na različite načine istraživale medijum tela: modernog plesa, neoavangardnog pozorišta, postdramskog plesa i pozorišta, umetnosti performansa, hepeninga, pozorišne antropologije, plesnog teatra (Tanztheater), Buto plesa, Kabuki plesa itd. U mnoštvu različitih umetničko-disciplinarnih uticaja na promišljanje tela i pokreta, umetnik/koreograf je viđen kao interventni društveni subjekat. Funkcija njegovog stvaralaštva nije samo da izrazi sebe (svoju dubinu) već i da utiče na vrednosne, ideološke i druge dominantne sisteme koje prepoznaje u kontekstu u kome stvara, odnosno u koji interveniše. Umesto klasičnog viđenja koreografije kao čina ,,pisanja koje prati govor tela” (kao što pisanje prati izgovorenu reč), savremena koreografija teži ka ,,pisanju koje predhodi plesanju”. Uz pisanje pokreta, misli, iskustva ili afekta kroz ples, savremeni koreografski jezik uključuje i kritičko propitivanje pretpostavki, pravila i vrednosti koje usmeravaju/određuju samo koreografsko pisanje. Estetsko (čulno, lepo) stoga nije jedini kriterijum vrednovanja i koreografisanja savremene plesne umetnosti već je i: političko, kritičko, tehničko, pornografsko, psihoanalitičko, etičko, ekonomsko, feminističko itd.
            Imenujući ga ‘savremenim baletom’ i poredeći sa klasičnim, Lukateli u kritici neopravdano i kolonizatorski podvodi savremeni ples pod balet kao umetničku disciplinu. Upravo zato što je tokom svoje karijere imala dodira sa lokalnim praksama neoavangardnog teatra i koreodrame, ovakvi postupci potvrđuju da njena kritična kompetentnost na žalost izostaje, i pretače se u ilustraciju ličnih negativnih stavova prema savremenom plesu kao igračkoj disciplini.
            Ovakav odnos Ivanke Lukateli prema savremenom plesu vidljiv je i u radu ovogodišnje Komisije Ministarstva kulture za umetničku igru uz još dva člana (Vlada Dekić, Ana Martinoli) koji se niti bave savremenim plesom, niti su profesionalno pratili domaću plesnu produkciju. Komisija je dodelila više od polovine ukupnih finansijskih sredstava Beogradskom festivalu igre (BFI), a skoro ni jedan samostalni koreograf savremene plesne scene nije dobio sredstva za svoje autorske produkcije. Time je umetnicima (od tri generacije igrača i koreografa) jasno poručeno: vi i vaš rad ne postojite, već samo institucije kulture. Veliko poštovanje BFI i zaslužuje, što neosporno ima od strane nezavisne savremene plesne scene, jer dovodi svetska imena i kompanije iz klasičnog i savremenog baleta i senzibiliše domaću publiku za takvu vrstu umetničke igre. Ali ostaje upitno zbog čega Lukateli (i kao kolumnistkinja i kao članica Komisije) uzima strane plesne produkcije zastupljene na programu BFI kao referencu za ,,pravi kvalitet” i kriterijum za finansijsku podršku projekata lokalne plesne scene, kada su uslovi pod kojima radi npr. nezavisna savremena plesna scena (nedostatak adekvatne edukacije, infrastrukture, kontinuiranog i adekvatnog finansiranja itd) neuporedivi sa uslovima u kojima rade koreografi i kompanije koji dolaze na BFI? Očigledno da u očima ovogodišnje komisije (a i samog) Ministarstva kulture lokalna plesna scena ne ispunjava kriterijume profitabilne tržišne logike, koju podržani festival neguje. Znači li to da su profitabilnost i monopolske kapitalističke kulturne politike jedine ,,prave” reprezentativne odlike naše nacionalne kulture i umetnosti danas?
            To su pitanja na koje ministar kulture i dalje odbija da odgovori, a koje Ivanka Lukateli u svojoj kritici vešto zaobilazi. Kao što prećutkuje i niz javno ustanovljenih prekršaja zakonskih odredbi učinjenih tokom ovog konkursa. Od probijanja zakonski uređenih rokova o objavljivanju konkursa u odnosu prema usvajanju državnog budžeta za ovu godinu, do raspisivanja konkursa pod jednim a zaključivanja pod odredbama drugog, izmenjenog Zakona o kulturi. Dovoljno je i da se pročita izveštaj o radu Komisije u kojem uz gomilu nerazumljivih objašnjenja o kriterijumima za odabir projekata, postoje i nepravilnosti u osnovnim matematičkim operacijma sabiranja i deljenja prilikom bodovanja projekata koji su podneti na konkursu. A posebno treba obratiti pažnju i na visok stepen sukoba interesa u kojem Komisija recimo dodeljuje 12.000.000 rsd BFI koji zastupa Aja Jung - takođe članica UO folklornog ansambla narodnih igara i pesama Srbije ,,Kolo”, koji vodi Vlada Dekić - predsednik Komisije. Ujedno se dodelilo i 500.000 rsd za savremenu plesnu produkciju ,,Stranac", koju će kao koproducenti raditi Nacionalna fondacija za umetničku igru (čiji je upravitelj Aja Jung, i u kojoj Lukateli radi kao baletska pedagoškinja) i Fondacija Hartefakt (čiji je član UO Ana Martinoli). U izveštaju Komisije stoji da se Dekić izuzeo iz razmatranja o projektima Nacionalne fondacije za igru što je, iako ‘na papiru’ etički legitimno, ostavilo veoma lep prostor ostalim dvema članicama i bliskim saradnicama Fondacije i BFI da preraspodele sredstva zajedničkog budžeta u interesu ovih ustanova/institucija.
            Zato treba upitati javno Ivanku Lukateli na koji način misli da lokalna savremena plesna scena može da postigne umetnički napredak i tzv. ,,viši, BFI nivo”, kada se upravo ovakvim kulturnim politikama, zloupotrebom medija i obmanjivanjem javnosti onemogućava njen razvoj?
            Poražavajuće je da akteri lokalne savremene plesne scene, ujedno i relevantni akteri na internacionalnoj umetničkoj sceni - od kojih neki sarađuju sa najpoznatijim svetskim koreografima, neki su nagrađivani prestižnim nagradama, fondovima, stipendijama, neki su se školovali u inostranim umetničkim akademijama, neki upravljaju priznatim plesnim Akademijama itd - još uvek ostaju ocenjeni kao nereprezentativni za srpsku kulturu. Paradoksalno je da vidljivost praksi domaće nezavisne plesne scene i dalje biva veća u jednom npr. francuskom, švedskom, nemačkom, japanskom ili meksičkom nacionalnom plesnom centru ili pozorištu, nego u našem nacionalnom kontekstu. Skandalozno je da još uvek imamo ,,naručene” aktere institucionalne baletske scene, koji decenijama sede u komisijama javnih institucija kulture i doslovno brišu iz lokalne istorije plesa postojanje umetničko-kulturološkog kapitala nezavisne plesne scene, u čije održanje kontinuirano ulaže svaki od njenih aktera (samostalno i kolektivno). DOKLE će brisanje drugih oko sebe biti jedino legitimno sredstvo profesionalne identifikacije, međuljudske komunikacije, političke argumentacije i društveno-kulturološke verifikacije?

Igor Koruga
Stanica Servis za savremeni ples
Master koreografije i solo/ples/autorstva, Univerzitet umetnosti Berlin
 Master antropologije, Filozofski fakultet u Beogradu







  Primabalerino gospođo Lukateli,
  bavimo se različitim umetnostima. Stavljeni smo u isti red pred državni sef jer nas tako 'vide'. Slepilu svakako pomaže zabuna oko sintagme savremeni ples, ali izgleda da se nijedan kulturbirokrata nije potrudio da se obavesti i razume razvoj, u 21. veku, onoga što se poslednjih decenija 20. veka u Evropi konstituisalo kao contemporary dance. Iz svega što ste napisali zaključujem da niste ni Vi.
  Poštujem ljude koji godinama, svaki dan, uz litre znoja, gule kožu i patike da bi izvodili zadivljujuće bravure telom. Ali mene ta vrsta rada i kretanja nikad nije zanimala (sem fenomenološki). Ja sam telo. Uživam da se krećem. Ali ne po kanonima proizvodnje. U mom 'radu' nije previše bitno da li su ruka ili noga postavljene u skladu sa estetskim smernicama, više me interesuje gde je postavljena glava.
  Pozivam Vas na Kondenz 2016., na kome će moje velemrdanstvo Savremeni Dušan izvesti „Razmišljanja jednog običnog srpskog neoliberalnog vola“, a svakako biće i drugih Savremenih Imena koja će se potruditi da se mrdaju s razumevanjem, jer „u savremenom se može lako istraživati, ne zahteva veliki napor...“. Ili je to samo meni tako?
  Nemam ništa protiv da me smatrate polueksperimentalnim poluamaterom (i dozvolite da dodam još za sebe da sam i poluuspešni neradnik), ali imam vrlo protiv da takvim smatrate druge autore koji deluju u Stanici, kao i druge aktere savremene scene, znajući koliko truda i znanja ulažu u realizaciju svojih ideja.

  Kad god čujem reč kultura, mašim se za novčanik
  Davanje 60 posto budžeta namenjenog plesnoj umetnosti, uvozniku kulture, domaćoj preduzetnici u kulturi Aji Jung, je ’školski’ primer neokolonijalnih kulturnih politika, i bezočno ulaganje u korporativne simulacije smisla umetnosti.
  Stanica i drugi akteri plesne scene podneli su tužbu protiv Ministarstva kulture.

  Na Festivalu koreografskih minijatura učestvovao sam sa koreografijom „Privatno kretanje“ (izvodeći je sa igračicom Jelenom Bulatović) dobivši nekolike nagrade. Na kraju minijature pevam pesmicu "Ringe ringe raja, došla tetka Aja, pa pojela jaja, jedno jaje muć, a mi deca: ćut!". Nakon dodele nagrada saznao sam da je preduzetnik u kulturi, Aja Jung, na koju se pesmica odnosila, bila u publici (kakvo neočekivano i prijatno iznenađenje) u društvu gospođe Lukateli, i da je nakon moje pesmice ustala i otišla.
  Gospođa Lukateli je bila član komisije za plesno stvaralaštvo na konkursu Ministarstva kulture i informisanja. Ajin festival (na kome učestvuju isključivo strani autori) na tom konkursu dobija nesrazmerno veliki novac u odnosu na druge aktere plesne scene. Kad gospođa Lukateli govori o 'opravdanosti odluke Ministarstva kulture', ona u stvari kaže da je ona lično donela dobru odluku.
  Zatim, na osnovu tri minijature domaćih autora na festivalu, od kojih su drugo dvoje na početku karijere, gospođa primabalerina zaključuje da u oblasti koju ne poznaje dovoljno, zaista nema ničeg vrednog što bi zavređivalo podršku Ministarstva, to jest njenu, i tako njen tautološki tekst donosi presudu da Beogradski festival igre jeste veliki (grebator o sef), a da smo mi ostali mali (grebatori).

Dušan Murić

Autor i izvođač savremenih izvođačkih umetnosti